Stranputice Evropskog zelenog dogovora

No, taj medeni mjesec vlasti i prosvjednika nije dugo trajao. Vrlo brzo ga je, gle čuda, naprasno prekinula pandemija koja je uzdrmala prioritete novog desetogodišnjeg plana, a koju godinu poslije i rat u Ukrajini. Zelene politike ubrzo su potisnute u drugi plan i ustupile su mjesto ubrzanoj militarizaciji, a narativ o gubljenju konkurentnosti dobio je novi zamah. Europskoj desnici nije dugo trebalo da do idućih izbora za Europski parlament (2024) zajaše taj val i raspiri kritike na račun zelenih politika. Ta, tko se još sjeća Europskog zelenog plana?

Naravno, mi ga se sjećamo. I nismo jedini koji želimo da se zelena tranzicija nastavi. Danas, ona je zaustavljena, zamrznuta, razvodnjena, oslabjela. Posljednji potezi u smjeru deregulacije poništavaju čak i one djelomične uspjehe koji su se dogodili u zadnjih pet godina i idu izravno protiv već donesenih zakonskih obaveza.¹ Istodobno, klimatska kriza nipošto nije stala. Štoviše, posljednji nalazi govore ne samo da je sedam (od ukupno devet) planetarnih granica probijeno², a klimatske promjene na samom su vrhu tog popisa. Europska se ekonomija tako vraća neodrživom modelu, sustavno ignorirajući znakove klimatskog kolapsa i koristeći cijeli spektar argumenata kao izgovore da ponište čak i ono malo postignutih uspjeha. I Europska okolišna agencija nedavno upozorava da je pred Europom, unatoč nekoliko pozitivnih rezultata, i dalje golem posao na borbi protiv klimatskih promjena kao i borbi za očuvanje bioraznolikosti i protiv daljnje okolišne degradacije.³ Ali, u javnost se teško probija ideja da je daljnja utrka prema većoj kompetitivnosti utrka prema dnu, pogotovo ako će nas ona koštati prirodnih resursa i eko-sustava koji su temelj uravnoteženog razvoja i dobrobiti za građane i stanovnike Starog kontinenta.⁴

Oteti Europski zeleni sporazum

No, kakvu smo lekciju ovdje naučili? Najbitnija politička lekcija je svakako ona da je najgora reklama za neki poduhvat da ga provode oni koji ga ustvari žele obustaviti, osujetiti i sabotirati. A to se u ovom slučaju zaista dogodilo. Na taj način, raznim oblicima institucionalne ko-optacije oni vrijednu ideju koja radi u javnom interesu svih građana, pretvaraju u predmet otpora i onda čekaju da se ona konačno slomi. Jer priznajmo, Europski zeleni sporazum proizvod je pritiska građana i prosvjednika koji su natjerali Europsku Komisiju da uopće započne s njegovom provedbom. No, podsjetimo se, Europski zeleni plan kao ideja nije rođen 2019. godine, on je postojao barem desetljeće prije u zelenim i progresivnim političkim krugovima koji su ga idejno i politički oblikovali. Njegova provedba u njihovoj je viziji bila daleko šira i uključiva, podrazumijevala je novi društveni ugovor, koji bi u središte javnog interesa postavio zelene politike, koje bi odgovorile na potrebe ukupnog društva u kontekstu rastućih ekoloških i razvojnih izazova. 

Vladajuća većina u Europskoj Komisiji (EPS) i njihovi saveznici na desnici intrinzično su se oduvijek protivili ciljevima Europskog zelenog plana. Kada se zbog pritisaka javnosti i aktivista tome više nisu mogli oduprijeti, preuzeli su ideju i oteli je. Isporučili su nešto drugo. O tome govori i način provedbe, koji je u potpunosti zaobišao socijalnu dimenziju i sudjelovanja građana sveo na najmanju moguću mjeru. Europski zeleni sporazum naišao je na značajan otpor upravo zato što građani, s pravom, nisu uvidjeli da on radi u njihovom interesu. Ubrzo se rodio strah da će biti izostavljeni, isključeni i da će s tim promjenama samo izgubiti. Sve ostalo završilo je u spirali dezinformacija i zazora prema mogućem uspjehu zelenih politika. 

Do takvih, uglavnom krivih zaključaka doveo je upravo način njegove provedbe: goleme investicije su preusmjerene prema zelenim tehnologijama u vlasništvu korporacija, stari igrači samo su se privremeno prilagodili i obukli novo zeleno ruho, a mogućnost sudjelovanja građana kao i pitanja društvene pravednosti gotovo su u cijelosti izbjegnuta. Nije stoga čudo da ovakav plan u širem kontekstu nesretnih okolnosti nije zaživio. Sveden na preusmjeravanje financijskih tokova i tehnološku inovaciju, Europski zeleni sporazum bio je shvaćen kao nametnuta politika u kojoj će se okoristiti malobrojni, pritom osuđena na neuspjeh, dok se konzervativna i desna europska nomenklatura uspješno riješila oštrice njegovih zahtjeva. Zadnja, gotovo herojska borba austrijske ministrice za okoliš Leonore Gewessler spašavala je uredbu o obnovi prirode u već očigled novim, neprijateljskim okolnostima i desnici koja je u zamahu pokušala osujetiti novu regulaciju.⁵

U interesu dioničara, ne građana 

No, ono što i dalje zabrinjava jest da nas uz novu orijentaciju na kompetitivnost i pojednostavljivanje pravila za korporacije, europske vlasti vode dalje i dalje od postignuća Europskog zelenog sporazuma, pratećeg zakonodavstva i ciljeva. I to unatoč činjenici da dobar dio EU građana i dalje smatra da su klimatske promjene prvorazredni problem, a više od polovice građana u EU podržava postizanje klimatske neutralnosti.⁶ Kako objasniti takav raskorak, gdje vlasti nije briga za demokratsku legitimaciju njihovih odluka? Na koncu, zelene politike su tu kako bi omogućile dostojanstven i što pravičniji život budućim generacijama, sa manjim pritiskom na prirodu i okoliš i što pravednije modele raspodjele. To jest, javni interes. A sve ostalo su pojedinačni interesi koji žele i dalje podjelu na privilegirane korporacije i poslušne građane koji će na svojoj koži osjetiti posljedice ovog protu-udara. Danas, budućnost zelene tranzicije više je nego neizvjesna. 

No, kakav je eho ovih zbivanja na europskoj polu-periferiji? U najboljem, premda ne idealnom slučaju, zelene politike svedene su na privlačenje EU sredstava za zelenu tranziciju koja se nastoji provesti pod plaštom ekološke modernizacije, opet, vrlo često bez sagledavanja socijalne dimenzije i pravednosti. Takvi, gotovo pa ‘uvezeni’ modeli zelene tranzicije ne sagledavaju lokalne potrebe, već samo jedan tip ekstrakcije profita zamjenjuju drugim, nešto boljim za okoliš. Takva je tranzicija svedena nerijetko na projekte kojima ‘zarobljene države’ i njihove vlade na periferiji, a pogotovo na Balkanu, nastoje preusmjeriti financijska sredstva da podrže privatne projekte svojih klijentelističkih krugova koji navodno – i vrlo često na netransparentan način – provode zelenu tranziciju na terenu.⁷ Vrlo često izravnu korist od zelene tranzicije tako imaju dioničari, ali ne i građani i potrošači.⁸ To je trenutno prevladavajuća slika budućnosti zelene tranzicije.

U drugom, gorem i puno češćem slučaju, zelena tranzicija koketira ili se doslovno oslanja na nove neo-kolonijalističke ekstraktivističke projekte (pogledajmo samo slučaj Jadar u Srbiji ili Barosso u Portugalu)⁹ i daljnju privatizaciju i financijalizaciju prirodnih dobara. Vrlo često takvi projekti stvaraju nepovratnu štetu lokalnim zajednicama i eko-sustavima u njihovoj blizini. S druge strane, financijski instrumenti zelene tranzicije poput Social Climate Fund-a usmjereni na najranjivije i najsiromašnije društvene skupine imaju veliki potencijal¹⁰, ali se provode uz nizak stupanj javne participacije i uz visoku dozu sumnje da neće dosegnuti one kojima je najpotrebniji.¹¹ Ponovimo, to je velikim dijelom tako jer se on ne provodi na temelju stvarnih lokalnih potreba, već se nerijetko kroji prema financijskim i korporativnim interesima gdje profit vodi glavnu riječ.  

Drill, baby, drill!

Danas, kad Europa ne može prikupiti dovoljno snage da kaže odlučno „NE” Trumpovim ultimatumima, i kad njegov „drill, baby, drill”¹² vodi klimatskom kolapsu i daljnjoj i neukroćenoj ekspanziji orijentacije na fosilna goriva, čini se da zelena tranzicija ima pred sobom nepremostive prepreke. Tome u prilog govori i skorašnja orijentacija Europske komisije na Sporazum o čistoj industriji¹³ koji deklarativno zagovara daljnju dekarbonizaciju, ali pritom čini izuzetno malo da ju i isporuči u korist građana i potrošača, udaljavajući se postepeno od trase koju je pokušao zadati čak i takav, nesavršen, Europski zeleni sporazum. Pritom je indikativno da karbonski otisak potrošnje Europljana i dalje ostaje značajno viši od emisija unutar granica EU, pa oni koji i imaju privilegiju da uživaju blagodati EU prosperiteta, to čine i dalje nauštrb planetarnog zdravlja i drugih zemalja tzv. globalne većine čije stanovništvo za to plaća visoku cijenu. Takvom, lažnom, zelenom tranzicijom EU ne može vjerodostojno postići klimatske ciljeve i ostati njenim predvodnikom. Istovremeno, sama Europa svake godine sve više i više osjeća posljedice klimatskog kolapsa; broj suša,¹⁴ požara, valova vrućine¹⁵, super oluja i drugih ekstremnih vremenskih događaja uzrokovanih klimatskim promjenama uzastopno se povećava, odnosi na tisuće života i trajno smanjuje kvalitetu života onih najugroženijih i najranjivijih¹⁶. Budući da sadašnji zaokret prema kompetitivnosti i pojednostavljenju koji zagovara Europska Komisija umnogome slabi zamah zelene tranzicije, raskorak i proturječje između politika dekarbonizacije s jedne strane i prilagodbe i jačanja otpornosti postati će sve veći i veći. Jer, kako na jednoj strani gasiti požar, a na drugoj dolijevati ulje na vatru?

Rat se nastavlja

Što preostaje činiti nakon ovako sumorne slike koja opisuje sadašnji trenutak? Za početak, nemojmo kriviti javnost. Šira europska javnost i dalje prepoznaje da je borba protiv klimatskih promjena prvorazredni politički i egzistencijalni problem. No, njihov je glas, čini se, namjerno udaljen od onih koji donose odluke. Glasna manjina dobila je zadnju bitku i stvorila dojam zazora od zelenih politika (greenlash)¹⁷, ali nije dobila i rat. Borba se nastavlja. Očito, za nastavak zelene tranzicije. Ali kroz širi društveni konsenzus i ugovor koji zahtijeva dubinski i široki društveni rad. Na žalost, dosta dragocjenog vremena ćemo izgubiti u spirali izvrtanja i lažnih informacija, no nova klimatska stvarnost i štete koje će donijeti biti će, na žalost, na našoj strani. Tada i mi moramo biti na strani svih onih čiji su životi pogođeni odgodom hrabrog, trenutačnog i sistemskog djelovanja protiv klimatskih promjena. Sve jasnije će i javnosti biti da je pitanje daljnje borbe protiv klimatskih promjena središte društvenog sukoba, sukoba koji je suvišan i nepotreban. Da bismo taj sukob pretvorili u konsenzus, moramo zasukati rukave.

Za početak, u tom nastojanju moramo se trajno otarasiti zablude da samo neograničen ekonomski rast donosi prosperitet. Kompetitivnost i daljnja militarizacija tome idu na ruku, one pokušavaju dokazati da nam je potreban rast kako bismo se mogli nastaviti naoružavati i raditi jedni protiv drugih. A za dobar život potrebno nam je upravo suprotno, mir i suradnja. Sudbina periferije koja poznaje i oskudicu i skromnost, može biti prilika, a ne nedostatak u tom otkapčanju od paradigme rasta. U našim krajevima, gdje se stotinu kilometara pruge moglo izgraditi preko jednog ljeta, koji su se mogli samostalno prehranjivati i zajedno stvarati, proizvoditi i upravljati, gradila se budućnost koju je osujetio jedan rat. Od tih posljedica oporavljamo se i dan danas, a kao lijek ponuđen nam je kapitalistički model. Na njemu se možemo zahvaliti i nastaviti svojim putem, u Europi postoji jedno drugo društvo kome je to kristalno jasno i koje u utrci sa vremenom mora nastaviti borbu. 

1. Deregulation plans break EU law, legal scholars warn, dostupno na: https://euobserver.com/green-economy/ar2f3d1a9f 
2. Seven of nine planetary boundaries now breached – ocean acidification joins the danger zone, dostupo na: https://www.pik-potsdam.de/en/news/latest-news/seven-of-nine-planetary-boundaries-now-breached-2013-ocean-acidification-joins-the-danger-zone 
3. State of Europe’s environment not good: threats to nature and impacts of climate change top challenges, dostupno na: https://www.eea.europa.eu/en/newsroom/news/state-of-europes-environment-2025 
4. Making green policy also just, dostupno na: https://greenpaths.info/wp-content/uploads/2025/05/Policy-Brief-7.4-FV.pdf 
5. Rogue Austrian minister burns bridges to save EU nature law, dostupno na: https://www.politico.eu/article/rogue-austria-environment-minister-leonore-gewessler-burns-bridges-save-eu-nature-restoration-law/ 
6. Eurobarometer, dostupno na: https://europa.eu/eurobarometer/surveys/detail/3472 
7. Financiranje zelene tranzicije u Hrvatskoj – gdje smo u provedbi paketa Spremni za 55?, dostupno na: https://www.door.hr/nova-analiza-financiranje-zelene-tranzicije-u-hrvatskoj-gdje-smo-u-provedbi-paketa-spremni-za-55/ 
8. Shareholders over solutions: How big industry favours payouts over the energy transition, dostupno na: https://friendsoftheearth.eu/publication/shareholders-over-solutions/ 
9. Joana Canelas, António Carvalho, The dark side of the energy transition: Extractivist violence, energy (in)justice and lithium mining in Portugal, Energy Research & Social Science, Volume 100, 2023
10. Energy savings, dostupno na: https://eeb.org/social-climate-fund-could-deliver-heat-pumps-to-20-million-energy-poor-households-across-europe/ 
11. EU Social Climate Fund at risk of mismanagement, dostupno na: https://eurocities.eu/latest/eu-social-climate-fund-at-risk-of-mismanagement/ 
12. How Trump’s ‘drill, baby, drill’ pledge is affecting other countries, dostupno na: https://www.bbc.com/news/articles/ce85709xdk4o 
13. Clean Industrial Deal, dostupno na: https://commission.europa.eu/topics/competitiveness/clean-industrial-deal_en 
14. After intense flooding, Barcelona is still battling drought, dostupno na: https://www.bbc.com/future/article/20250116-barcelonas-urgent-search-for-water-after-floods 
15. European heatwave caused 2,300 deaths, scientists estimate, dostupno na: https://www.reuters.com/sustainability/cop/european-heatwave-caused-2300-deaths-scientists-estimate-2025-07-09/ 
16. Economic losses from weather- and climate-related extremes in Europe, dostupno na: https://www.eea.europa.eu/en/analysis/indicators/economic-losses-from-climate-related 
17. Despite 2024’s ‘greenlash’, the fight against climate breakdown can still be won. Here’s how, dostupno na: https://www.theguardian.com/commentisfree/2024/dec/06/2024-greenlash-climate-breakdown-europeans-climate-action 

Vedran Horvat je sociolog, istraživač, aktivista i bivši novinar koji je bio u prvim redovima mnogih progresivnih inicijativa. Od 2015. godine izvršni je direktor Instituta za političku ekologiju u Zagrebu.

Ilustracija: Nataša Milošević