Rodno odgovorna urbana mobilnost: Žene ne treba da biraju između slobode kretanja i sigurnosti

Urbana mobilnost diktira ko, kada i kako može da se kreće i obavlja dnevne rutine. Kao sistem infrastrukture prevoznih sredstava i prostornih praksi koje omogućavaju kretanje kroz urbanu sredinu, urbana mobilnost je zamišljena, projektovana i građena od strane i za one koji vladaju javnom sferom. Ovako kodirana, urbana mobilnost onemogućava slobodno i sigurno kretanje i život žena. Elementi ove infrastrukture kao što su javni prevoz, ulice, trotoari, ulična rasvjeta, građeni su prema potrebama muškaraca, što žene stavlja u poziciju da se na dnevnom nivou pokušavaju uklopiti u prostor i prakse koje ih ne prepoznaju.

Infrastrukturom kretanja u urbanim sredinama vladaju brzina, efikasnost i preciznost, što su kroz istoriju bili važni parametri za obavljanje svakodnevnih poslova koje su tradicionalno preuzimali muškarci. Ta tri principa su pater familias-a dovodila od tačke A do tačke B – od kuće do posla – i nazad. Analizom putanja koje svakog dana žene kreiraju otkrili smo mnogo slojevitije povezivanje lokacija i aktivnosti, koje se naziva trip chaining. Ovaj fenomen predstavlja praksu povezivanja kraćih distanci koje žene prelaze u toku dana, u jednu „razgranatiju” putanju, koja nije linearna i podrazumijeva posjećivanje dodatnih važnih lokacija u obrascu kretanja. Ove tačke, gdje žene na kratko zaustavljaju kretanje, su dio strukturalnog pitanja – pitanja brige o porodici i zajednici, činjenicom da uključuju poslove koji su nametnuti ženama – odvođenje i dovođenje djece iz škole, na trening, odlazak u kupovinu namirnica, plaćanje računa, briga o starijim članovima porodice i drugi poslovi brige i emotivnog rada. Žene globalno obavljaju 76,2% ukupnih sati neplaćenog rada brige, i odlučuju se za posao koji je bliži mjestu življenja, da bi mogle da usklade plaćeni rad sa neplaćenom brigom. Tretiranje kućnih obaveza i brige kao ženskog pitanja, je još jedan od mehanizama reprodukcije rodne nejednakosti iz tih sfera na urbani život i kretanje žena u prostoru. Osvajanje prostora i slobode kretanja često počinje u porodici.

Rodni jaz uočljiv je i u vožnji bicikla: na globalnoj skali žene ovo prevozno sredstvo koriste tri do četiri puta manje od muškaraca – u Španiji 64% manje, Francuskoj i Velikoj Britaniji 54%, Njemačkoj 42% manje. Velike razlike u korišćenju ovog sredstva mobilnosti su još jedan rezultat strukturalne neprilagođenosti ženskom iskustvu: žene imaju veću osjetljivost na rizike u saobraćaju, strahuju od nasilja muškaraca, često nose namirnice, odvode djecu u školu ili vrtić što onemogućava da im primarni izbor transporta bude biciklo.

Za žene je učestvovanje u urbanom životu i korišćenje urbane mobilnosti u značajnoj mjeri obilježeno osjećajem straha. Putanje u urbanim sredinama koje žene kreiraju i biraju na dnevnom nivou zasnivaju se na tome kojim dijelom grada, ulicom, ili kojim prevozom je sigurno ići, gdje postoji najmanja vjerovatnoća da će biti napadnute.

Sigurnost u urbanoj mobilnosti

Žene ne treba da biraju između prava na slobodu kretanja i sigurnosti, i to je ono što razne inicijative u regionu prepoznaju. U mjestima gdje je urbana mobilnost za žene rizičnija, zbog kulture nasilja ili zbog infrastrukture, organizacije se bave radikalnom zaštitom žena. Jedna od takvih inicijativa je djelo organizacije Space SyntaKs, koja je izradila mapu sigurnosti Prištine na osnovu ženskog iskustva, koje je do sada bilo marginalizovano u urbanom planiranju i prevozu. Sigurnost u ovom istraživanju nije tehničko pitanje, već indikator od koga zavisi dobrostanje i funkcionisanje žena. Polazi se od prava na sigurno okruženje kao osnovnog ljudskog prava, što urgira na kreatore politika da aktivno rješavaju probleme s kojima se žene svakodnevno suočavaju u urbanoj mobilnosti. Ovo istraživanje pridaje posebnu pažnju subjektivnim indikatorima, subjektivnim osjećajima kao što su strah od nekog vida uznemiravanja, krađe i fizičkih prijetnji, percepcija raznolikosti korisnika prostora, i, za razliku od pređašnjih istraživanja u ovoj oblasti – izjednačava ih sa objektivnim indikatorima. Među objektivnim indikatorima su prisustvo javne rasvjete, sigurnosnih kamera, javnih institucija i pasa lutalica.

Prema ovom istraživanju, nijedan javni prostor u Prištini nije dostigao ni polovinu maksimalne vrijednosti indeksa sigurnosti. Ispitanice su izrazile strah i identifikovale prijetnje kao što su verbalno i fizičko nasilje muškaraca, koje su mapirale na nivou cijelog urbanog jezgra grada. Mape su otkrile da za žene grad nije sigurno mjesto, i da njihove putanje kretanja nikada nisu u cjelosti sigurne, od početne do krajnje tačke. Rodno odgovorno planiranje urbanih sredina i urbane mobilnosti počinje upravo identifikovanjem važnih faktora za sigurno i slobodno kretanje žena, kao i mapiranjem lokacija na kojima se intervencijom može kretanje učiniti bezbjednijim.

U Beogradu ovakve intervencije realizovane su kroz inicijativu „Ne plaši se mraka” koju je pokrenuo kolektiv SESTRE, DRUGARICE. Inicijativa je jedan od odgovora na pitanje sigurnosti i problem nasilja muškaraca nad ženama u javnom prostoru i prevozu, koja ima za cilj da mapira grad Beograd prema njegovim nevidljivim granicama – mjestima na kojima su se desili seksualni napadi, i da te lokacije učini bezbjednijim. Kampanja uspješno komunicira važne i alarmantne podatke – 64% žena je seksualno uznemiravano upravo na ulici, dok su u 57,9% slučajeva uličnog uznemiravanja žrtve djeca od 13 do 17 godina. Za segmenat sigurnosti u urbanoj mobilnosti još se ističe i podatak da se 40,5% uznemiravanja dogodilo u javnom prevozu. Prema anonimnom upitniku koji je kreiran u okviru ove inicijative, kao lokacije gdje se najčešće događa seksualno uznemiravanje identifikovani su javni prevoz i autobuska stajališta. Članice kolektiva organizuju ženske aktivističke šetnje, dijele savjete o tome kako da se žene osjećaju sigurno u javnom prostoru i prevozu, te pozivaju žene da kroz mikro-akcije aktivno učestvuju u kreiranju sigurne sredine za kretanje. Jedna takva akcija osvjetljavanja i osvajanja grada je „Ada je naša” gdje su članice kolektiva i šira javnost u feminističkoj aktivističkoj šetnji obilježile mašnicama bandere čije osvjetljenje ne radi, u cilju njihove popravke i slanja poruke da Beograd pripada ženama i posle zalaska sunca. 

U okviru „Koliko je sigurna tvoja vožnja?” istraživanja o seksualnom uznemiravanju, napadima i sigurnosti žena u javnom prevozu u Beogradu, koje je izradio pomenuti kolektiv, definisani su glavni vidovi nasilja u javnom prevozu koji se ponavljaju među ispitanicama: od verbalnog nasilja, neželjenog fizičkog kontakta, egzibicionizma, sekundarne viktimizacije, pa do praćenja i pokušaja silovanja. U cilju mapiranja i prepoznavanja ovakvih vidova nasilja, jako je važno koristiti sve dostupne platforme za informisanje i edukovanje o tome šta sve podrazumijevaju, jer samo onda kada ovakvo nasilje postane vidljivo, percipiramo ga kao sistemsko, i možemo da ga rješavamo na sistemskom nivou.

Ovakvo mentalno mapiranje ulica i načina kretanja na osnovu sigurnosti, aktivne procjene rizika, davanja savjeta vezanih za sigurnost drugim ženama iz okruženja, organizovanje kretanja na osnovu preuzetih porodičnih obaveza, takođe spada u emotivni rad žena. Prepoznavanjem i ovog rada osvješćujemo položaj žena, stvaramo mogućnost da ravnomjernije podijelimo pružanje brige u porodici, ali i da usmjerimo odgovornost na institucije koje kreiraju javne politike vezane za urbanu mobilnost, i čuvamo emotivne i kognitivne resurse žena, i u krajnjem, njihove živote.

U sferi rodno odgovornog planiranja urbanih sredina i urbane mobilnosti, postoji rasprava o tome kako stvoriti sigurnu sredinu za žene, oko koje za sada nije postignut konsenzus. Infrastruktura javnog prostora i prevoza rezervisana samo za žene je jedno od brzih rješenja koje su uprave nekih gradova preduzele, kako bi riješile problem nasilja muškaraca nad ženama. Ovo institucionalno rješenje se smatralo nužnim u društvenim kontekstima gdje je javni prevoz jedini način kretanja za žene koje su ekonomski i socijalno marginalizovane. 

Ženski vagoni uvedeni su u mnogim državama, od Brazila do Japana, gdje je nasilje muškaraca nad ženama u vagonima toliko učestalo da ima i poseban naziv – chikan. Zemlje koje su na nasilje u javnom prevozu odgovorile rodnom segregacijom, ne bilježe značajno smanjenje broja napada na žene, što ukazuje na nemogućnost ovog mehanizma da se pozabavi uzrokom problema.

Na tome se i zasniva kritika tog pristupa: kada ženski vagoni postanu trajno rješenje koje ne prate promjene javnih politika, sprovođenje kazni, edukacija, medijske kampanje, kreira se rodna segregacija, stvara dodatni pritisak na žrtve, diskriminišu nebinarne osobe, i muškarcima se šalje poruka da će njihovo nasilje biti tolerisano, u odnosu na njega i oko njega planirano kretanje i život. Ženski vagoni i prostori ne smiju biti jedini i trajan način – grad i prevoz treba osvajati i stvoriti sigurnost za sve u zajedničkom prostoru.

Ako želimo to da postignemo – pravo na slobodu kretanja i sigurnost za sve – moramo učiniti vidljivijim neprilagođenost trenutne infrastrukture urbane mobilnosti iskustvu marginalizovanih žena. Njihovi životi i kretanje nam pokazuju kako izgleda višestruko institucionalno zanemarivanje.

Na primjeru Podgorice, osim neprilagođenosti već navedenim rodno senzitivnim indikatorima, možemo vidjeti i konkretne primjere neprilagođenosti sredstava kretanja ženama sa disabilitetom ili smetnjom u kretanju. Glavni grad Crne Gore nije uspio da riješi pristupačnost objekata i ulica, iako se na to obavezao prije više od deset godina. Kako za žene koje dominantno preuzimaju brigu o djeci i guraju kolica za bebe, tako i za žene koje za kretanje koriste kolica, ulice i trotoari su jedan od očiglednih primjera kako planiranje prostora i prevoza dominantno u skladu sa iskustvom muškaraca čini kretanje nebezbjednim. Uski, neravni trotoari prepuni loše zatvorenih šahti i slivnika, nepristupačna stajališta za javni prevoz, strme glatke rampe neprilagođene gumama kolica, taktilne staze za osobe s oštećenjem vida koje nisu kreirane za raznovrsnu žensku obuću – samo su neke od dnevnih prepreka na koje nailaze žene s disabilitetom pri kretanju. Takve prepreke onemogućavaju pristup svim socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim i profesionalnim prilikama, što dodatno pojačava efekte diskriminacije nad ovom marginalizovanom grupom.

Kretanje po mjeri žene

Dugu tradiciju rodno odgovorne urbane mobilnosti ima Beč, gdje je rodna ravnopravnost od 2000. godine postala prioritet u prostornom planiranju, i dio zvanične strategije. Koristeći strategiju integrisanja rodne perspektive u sve politike, u gradu su sprovedeni projekti unaprijeđenja javne rasvjete, prošireni su trotoari u skladu sa širinom kolica, napravljene intervencije povećanja vidljivosti u ulicama i prolazima dodavanjem uličnih ogledala, postavljenje su dodatne klupe i mjesta za sjedjenje na autobuskim stajalištima, uz pješačke rute i u javnom prevozu, imajući na umu da žene češće koriste ove prakse kretanja u prostoru, i više vremena provode u čekanju između kratkih distanci. Na trip chaning kretanje žena, Beč je odgovorio izgradnjom stambenih jedinica u okviru projekta Žene-Rad-Grad, koje su projektovale žene – za žene. U ovim jedinicama, žene koje pružaju brigu u porodici i zajednici, na jednom mjestu mogu naći vrtiće, ljekare i apoteke, što smanjuje trošenje vremena u obavljanju ovog rada. Cilj ovog projekta nije bio uticanje na ravnopravniju podjelu brige između muškaraca i žena, već olakšavanje pružanja brige koju žene vrše.

Ravnopravna podjela brige se zagovara u gradu Umeou, u Švedskoj, poznatom i kao „najfeminističkiji grad’’. Prilikom planiranja grada, dio donošenja odluka je rodno odgovorna dimenzija. U Umeou, napravljen je prototip rodno senzitivnog stajališta za autobus, koje je dizajnirano u skladu sa nalazima istraživanja osjećaja sigurnosti žena u javnom prevozu. Zvučni i svjetlosni signali daju znak da se autobus približava stanici, a rotirajuće drvene kabine na koje se žene mogu nasloniti povećavaju vidljivost, omogućavaju kontrolu kretanja, zaklanjaju od vjetra i drugih vremenskih nepogoda, i stvaraju osjećaj sigurnosti u prostoru. Neke od interesantnih feminističkih intervencija u prostoru su i kreiranje klupa za igru i druženje u saradnji sa tinejdžerkama, za tinejdžerke; izgradnja podzemnih pješačkih tunela sa dobrom rasvjetom, velikim centralnim ulazima i izlazima, zaobljenim uglovima zidova koji povećavaju vidljivost; organizovanje rodne prioritizacije čišćenja snijega, gdje se, vođeni statistikom prema kojoj žene češće pješače i koriste javni prevoz, trotoari i stajališta za javni prevoz čiste prije automobilskih saobraćajnica; organizovanje ture „Rodni pejzaž” grada koja povezuje feminističke intervencije u prostoru, kao i one koje bi trebalo učiniti da bi grad bio mjesto za sve. Svemu tome prethodila je edukacija, istraživanje, orodnjavanje statistike urbane mobilnosti, zagovaranje ravnopravnog učestvovanja muškaraca i žena u pružanju brige i aktivno učešće žena u donošenju odluka.

Radikalnu zaštitu žena i postizanje nulte tolerancije na seksualno uznemiravanje žena u javnom prevozu, pružile su, u saradnji, Britanska prometna policija, Metropolitanska policija i Londonski javni prevoz. Nakon što je istraživanje Londonskog javnog prevoza došlo do podataka da je 15% korisnica javnog prevoza preživjelo seksualno uznemiravanje, i da oko 90% slučajeva nije prijavljeno, organizovana je obuka za 2 hiljade službenika javnog prevoza, posredstvom feminističkih organizacija. Nakon nešto više od pola godine od pokretanja ove inicijative, zabilježeno je da je procenat prijavljenih slučajeva porastao za 20%, a da je procenat procesuiranih slučajeva porastao za 32%. 

Važnost aktivnog učešća muškaraca u eliminisanju muškog nasilja nad ženama u javnom prevozu je prepoznata od strane UN Women, u Vijetnamu, u gradu Ho Ši Min. Uz unaprijeđenje sistema javnog prevoza i poboljšanja sigurnosti žena, ova organizacija je otvorila i Klubove muških zagovornika, koji okupljaju muškarce u cilju edukacije i propagiranja rodne jednakosti u raznim sferama. Jedna od medijskih kampanja ovog kluba je targetirala problem seksualnog uznemiravanja žena u javnom prostoru, čije su poruke vezane za prevenciju ovakvog vida nasilja stigle do čak 8,5 miliona ljudi. 

Parkove, ulice i javni prevoz osvajamo, oslobođamo i činimo sigurnijim kretanje žena – analiziranjem, orodnjavanjem statistike i mapiranjem intersekcionalnоg ženskog iskustva življenja u gradovima. Na sistemsku diskriminaciju i nasilje reagujemo, vičemo, pišemo, udružujemo se, gradimo mrežu solidarnosti jedna za drugu i kreiramo sistemska rješenja.

Iako je žensko pravo na slobodno kretanje ugroženo, važno je zamisliti budućnost urbane mobilnosti gdje je to pravo zagarantovano i poštovano, gdje je pružanje brige ravnopravno podijeljeno, gdje žene aktivno učestvuju u procesima planiranja prostora i kreiranja politika mobilnosti. U takvoj budućnosti žene su zdrave, sigurne, mogu slobodno da se druže, stvaraju, edukuju i usavršavaju.

Pitanja kako bi prevoz izgledao kada bi ga dizajnirale majke; kako bi izgledao kada bi ga dizajnirale žene sa disabilitetom; koje društvene grupe nisu predstavljene u ovoj infrastrukturi i kako to da promijenimo – mogu pokrenuti razgovore o izgradnji pravednijeg grada. U ovim razgovorima, pored marginaizovanih društvenih grupa, i muškarci moraju preuzeti odgovornost i biti aktivni učesnici, kao što rodno odgovorna i intersekcionalna dimenzija politika mobilnosti treba da izađe iz prostora studija roda i feminističke urbane teorije, iz kojih je potekla, i osvoji zajedničke prostore.

Jovana Božović je stručna saradnica za zagovaranje, edukaciju i komunikacije u Centru za zaštitu i proučavanje ptica. Kroz svoj novinarski rad obrađuje teme vezane za ekologiju, prostor, feminizam i kulturu.